momentinspace

Znam mnogo je vremena prošlo od zadnjeg posta. Tu sam i tipkam s velikim osmijehom na licu. Dosta toga se desilo, dosta toga se imalo za obaviti, dosta se i obavilo. Uglavno ja sam zadovoljna.

Ovaj post bi mogao biti i jedan rezime i osvrt na ljeto koje nas je na žalost već napustilo. Bez obzira što nam je kiša oduzela podosta dana ljeta, s pravom mogu reći da je za mene ovo bilo jedno duuuugooo toplo ljeto.

Iz predhodnih postova se moglo vidjeti gdje sam sve bila i šta se sve radilo, ali evo za čas ću u kratkim crtama sve pobrojati:

- Sve je krenulo od Kaleidoskopa- međunarodnog fesivala savremene umjetnosti mladih. Time su i zvanično otpočeli dani ljeta u Tuzli. Svaku veće se izlazilo, zabavljalo, bilo na koncertima raznih grupa koje su nastupale u okviru ove manifestacije.

- Putovalo se. Što poslovno, što nas dvoje rekreativno. Travnik, Sarajevo, Mostar, Trebinje,...

- U par navrata skoknuli do mora. Jedanput smo ispucali predivnih sedam dana u komadu u Ulcinju i pošteno napunili baterije za nove radne pobjede.

- Izgleda da nas je Ulcinj oboje očarao, i da smo se oboje zaljubili u to more dok smo mu se i po drugi put vratili. Ali ovaj put samo na kratko, preko vikenda. Takvih vikend tura je poslije bilo više. Najprije Makarska, Neum,Dubrovnik, pa Rijeka ( kod bratovog punca).

- Ono što me posebno raduje jeste to da smo i moje i njegove roditelje poslali na more. Neka se i oni odmore. Zaslužili su.

- Zatim razna druženja s rajom što kod mene na vikendici, što kod njega na vikendici. Gdje god je bio roštilj i ražanj, tu smo i mi.

- Rođendani, proslave, svadbe, ... čak smo i na to stizali.

- A onda su došle i zaruke. Iskreno baš neočekivano. Niti sam se nadala, niti sam očekivala. Jer dosta vremena provodimo zajedno. Zaruke nam nisu ni bile toliko važne. Ali, da je bilo lijepo i romantično, jeste.

Eh sad što se tiče Travnika. Kada smo se nahodali, obišli sve što se imalo za vidjeti, red je bio i da se rahat kafa popije. Kada nam je stigla kafa, najiskrenije prvo na koga sam pomislila bio je moj prijatelj Alkion.
A evo i zašto:



Kada sam vidjela i cigaru u trenu sam se sjetila da je Alkion u par navrata o tome pričao. I evo, moj prijatelju ti si nešto ovakvo doživjeo u Mostaru, a ja po prvi put u Travniku. hehe Ko je još očekivao da se i cigarete besplatno nude.

A ovo je iz Sarajeva. S kolegama s posla svratila na kafu na Baščaršiji.



Međutim, sva ova jurnjava, sreća, erupcija emocija pomiješana s tu i tamo pokojom brigom na poslu, sikiracijom oko postdiplomskog nije baš bez posljedica. Iscrpi se organizam. Padne imunitet. Kod mene je započelo umorom, zatim povračanjem i na kraju sam završila na infuziji.

Ali, hvala Bogu sada je sve kako treba.

Lijepo je imati rame za plakanje, druga za savetovanje, ljubavnika za zadovoljenje i zadovoljavanje, prijatelja za pomoć, nesebičnu ljubav kao melem za sve rane...lijepo je imati njega kraj sebe. Jer taj neko, ko je sve ovo prošao i iskusio zna o čemu pričam.

Svatko od nas ima određene potrebe i zna što želi. Kada shvatimo da sreća ne pada s neba i kada shvatimo kojim principom možemo sami sebi usrećiti život postajemo (vjerujem) istinski sretni!

Dok ovo tipkam pada kiša. Volim zvuk kišnih kapi na mom prozoru. Volim miris kiše. Volim slušati Olivera dok pada kiša. Volim pisati post dok pada kiša. Voljela sam i ono sivo nebo usred šarenog ljeta.
Volim kišu.
Iako je vani kišovito, tmurno i hladno, i samo što snijeg nije počeo ja se fantastično osjećam.
Toliko bogatstva koje sam prikupila i sada mogu dati. Dugine boje širiti oko sebe i uživati u svakom poklonjenjom danu.

Postoji trenutak u svačijem životu, kada shvatimo da nam Neko treba, da taj neko mora da bude Onaj pravi, da taj neko mora da bude Samo Jedan koji će znati voljeti, davati, ljubiti i sa tobom plakati.



Taj Jedan mora prepoznati da si baš ti ta devojka ili baš ja ta žena, kojoj je potreban baš On da je uhvati za ruku i povede po toplom pijesku sa njegovim dlanom preko njenih očiju samo da bi ona uživala u dodiru toplog pijeska na njenim tabanima.



Taj Jedan bi morao osjetiti kada je potreban samo zagrljaj, samo jedna riječ, samo miran pogled, samo nježan dodir, samo ćutanje, tišina koja ućutkuje drugu tišinu tako bučnu i nametljivu.



Jedino ovaj osjećaj ulije mi snagu i sigurnost svaki put, iznova i iznova, kao nepresušni izvor koji uvijek zna šta želim i šta mi treba da bih se oporavila.



Pružaš mi ruke i stežeš me oko struka toliko jako da osjetim da tlo puca pod nama a nebo otvara dok se gubimo u nekom bezdanu, prostoru i mjestu koji ne postoji u vremenu koje još uvijek nije zapisano, samo ti, ja i ljubav, daleko od svih drugih.



Pokušavam osjetiti mrak koji nas je zagrlio ali nema ga, jer sve što vidim su samo dvije užarene zjenice iz kojih je sunce širilo svoje ruke svuda po mome licu, i ulivalo mi onaj isti osjećaj topolote koji mi je dugo nedostajao, a dvije ruke oko moga tijela sigurnost kojoj svako od nas teži.



Slušala sam vreo dah na svome vratu uz riječi koje su nastajale na tvojim žarkim usnama i gubile se u poljupcima.

Strah, nisam ga osjećala, jer sve što sam sada osjećala bila je toplota tvoga tijela, snaga tvog zagrljaja... sigurnost... ljubav, to je jedino što sam osjećala, što osjećam i što ne želim nikada izgubiti.
Treperim od ljubavi koju više ne mogu smjestiti u grudi, od sreće koju više ne mogu ni opisati, od tvojih usana, pogleda, dodira... tebe...




A onda se nekako uvijek, sasvim očekivano, nadoveže i onaj drugi trenutak u kome potvrđujemo intuicijsko biranje Njega Jednog, trenutak kada uhvatimo sebe kako se tiho molimo da se ne probudimo sa osmijehom na licu i shvatimo da je On san. Neostvarenost. Čeznja. Potreba! Trenutak u kome stavljamo sve na kocku: saberemo sve i dobijemo zbir 20, igramo protiv krupije-a u kazinu Života, a on ima Asa.

To su trenuci raskršća, skretnica, prekretnica, trenuci koji nas ponekad navedu u jednosmerne ulice ili Under construction bulevare prekopane uzduž i poprijeko.
To su trenuci u kojima prepoznajemo sebe u nečijim očima i shvatimo koliko smo voljeni...

E tek tada dodje onaj glavni trenutak u kome se jednostavno prepustiš...


Dubrovnik `09.